Uz posljednji pozdrav Ivanu Tenšeku

Govor Katarine Horvat Levaj, ravnateljice Instituta za povijest umjetnosti na posljednjem ispraćaju Ivana Tenšeka, Zagreb, 16. veljače 2020. godine

Ivo Tenšek obilježio je Institut za povijest umjetnosti od samih njegovih početaka šezdesetih godina 20. stoljeća, zaposlivši se u arhitektonskom odjelu kao dvadeset i šestogodišnjak pa sve do zadnjeg dana života, napustivši nas u noći nakon svojega osamdesetog rođendana. Gotovo da nema publikacije Instituta koja se bavi arhitekturom, a da u njezinu impressumu nije upisano ima arhitekta Ivana Tenšeka, a izdavačka produkcija Instituta je golema. Gotovo da nema povijesnog lokaliteta u Hrvatskoj, a da u njega nije stupio Ivo Tenšek i snimio neku crkvu, kapelu, palaču, kuću ili kulu. Ranokršćanska sakralna arhitektura na južnom Jadranu, romanička sakralna arhitektura Kvarnera, gotičke crkve Slavonije, ljetnikovci dubrovačkog područja, utvrđeni ladanjski sklopovi Visa, barokne palače u Dubrovniku i Boki kotorskoj, samo su neke od sveobuhvatnih cjelina i korpusa hrvatske arhitekture koje je dokumentirao Ivo Tenšek. Tu potom slijede antologijski pojedinačni spomenici poput Kneževa dvora u Dubrovniku ili trogirske, šibenske i zagrebačke katedrale, koje je svojim vrhunskih crtačkim umijećem i preciznom tehničkom vještinom ovjekovječio Ivo Tenšek. Zapravo njegov je opus toliko golem, da je nakon umirovljenja s navršenih sedamdeset godina, daljnjih deset godina svakodnevno dolazio u Institut i evidentirao svoje arhitektonske snimke za našu planoteku, ne stigavši završiti navedeno.

No Ivo Tenšek nije bi samo arhitekt koji mjeri povijesne građevine i crta njihove nacrte. On je bio i prvorazredni interpretator povijesne arhitekture, sa širinom obuhvata svih stilskih razdoblja i dubinom razumijevanja i najsloženijih povijesnih građevina na kojima bi mu mogli pozavidjeti mnogi povjesničari umjetnosti. Kao „arhitekt – povjesničar umjetnosti“ kako ga je jednom okarakterizirao i pohvalio sam profesor Milan Prelog, Ivo je surađivao s brojnim povjesničarima umjetnosti, doajenima naše struke. Od Milana Preloga i Marije Planić Lončarić, pri snimanju tlocrta Dubrovnika, do Josipa Stošića – Pepija s kojim je kopao romaničku dubrovačku katedralu otkrivši i onu ranokršćansku. Ne samo da je iscrtao sve faze arheoloških istraživanja dviju starijih katedrala nego je vrhunski dokumentirao i ovu postojeću, baroknu katedralu, što je sve prezentirano u nedavno izdanoj monografiji Katedrala Gospe Velike u Dubrovniku. Kao dugogodišnji suradnik Nade Grujić, obradio je i jedan od najznačajnijih segmenata hrvatske graditeljske baštine – dubrovačke ljetnikovce. Drugo prošireno izdanje njezine znanstvene monografije o dubrovačkoj ladanjskoj arhitekturi ujedno je i zadnje Tenšekovo djelo, koje je pred sam tisak prije nekoliko dana vidio i bio zadovoljan. A to je velika stvar, jer uz visoku kompetentnost, Ivo je zaista imao kritičkog duha i prema arhitektonskim nacrtima i prema testovima o arhitekturi.

Uz plejadu povjesničara umjetnosti iz Instituta Tenšek je paralelno surađivao i s profesorima s Odsjeka za povijest umjetnosti s Filozofskog fakulteta, te je tako također bio stručna i ljudska spona između dviju ključnih institucija naše struke. Radovan Ivančević, Igor Fisković i Miljenko Jurković samu su neka od istaknutih imena. S tako široko razgranatom mrežom suradnje, Ivo je često zapadao i u nezgodne situacije, snimajući ponekad za međusobne konkurente s dijametralno oprečnim tumačenjima istih spomenika. Skrivanje nacrta na stolu, jer dolazi onaj drugi, samo su neki od vedrih trenutaka koje smo svakodnevno dijelili s Ivom, uživajući u njegovoj osebujnoj naravi, samozatajnoj i plahoj, a opet prožetoj snagom, strpljivošću i duhovitošću, često i na vlastiti račun.

U tom kontekstu ne mogu ne osvrnuti se i na svoju osobnu suradnju s Ivom Tenšekom, upoznavši ga prije 40 godina kod također ugledne povjesničarke umjetnosti koja ga je izabrala za suradnika – Ane Deanović u Kabinetu za arhitekturu i urbanizam HAZU. Rad s ekipom Instituta na revitalizaciji Pustijerne u Dubrovniku koji je potom uslijedio u okviru obnove grada nakon potresa 1979., povratak u Dubrovnik nakon Domovinskog rata te snimanje i istraživanje Kneževa dvora u Pridvorju na tada još opasnom pograničnom području, i s tim povezan let na dramatičnu Saborsku komisiju u avionu po takvom vremenu da smo mislili da padamo, nezaboravni su trenutci. I novije razdoblje, kada je Ivo već formalno bio u mirovini, ali je svejedno radio istim intenzitetom, ostali su u neizbrisivom sjećanju. Premda formiran uz osobe koje su se bavile srednjim vijekom na Jadranu, žar kojim se prihvatio snimanja baroknih građevina u kontinentalnoj Hrvatskoj za moju knjigu Barokna arhitektura, zaista je dirljiv. Ulasci u zaključanu zgradu Instituta u ljetnim mjesecima da bi se dovršio posao u roku zahtijevao je gotovo jednaku umješnost kao i turbulentne dubrovačke Saborske komisije.

No više od svih tih doživljaja, koje su s Ivom dijelili i njegovi kolege arhitekti, neprocjenjiva je vrijednost trajnog istraživačkog rada s njim. U svaki spomenik koji sam istraživala, Ivo bi se također uživio, dugi periodi razgovora, razmatranja, vraćanja na spomenik, bili su prožeti osebujnom sinergijom.

Stoga ovaj gubitak, za cijeli Institut i za mene osobno, nešto je što se još ne može prihvatiti kao istinito. Pogotovo što je slijedio tako brzo nakon odlaska Tonka Maroevića, kojega još nismo preboljeli. Ta dva vršnjaka, toliko različita, a opet toliko bliska, bili su slični upravo po ulozi koju su imali u Institutu, kao njegovi stupovi, braniči i dobri duhovi, koji su obojica svakodnevno oživljavali poslijepodnevni rad u uredu. Napustivši prerano ovaj život, ostavili su nas same na vjetrometini, na prvoj liniji obrane naše struke.

Teško se s tim pomiriti, teško je nastaviti sa svakodnevnim poslovima, uz takvu tugu. No ovom prilikom, na kraju želim još jednom jasno reći, da ono po čemu je naš Institut između ostalog poseban ne samo u Hrvatskoj, nego i šire u europskim razmjerima, upravo je vrhunski arhitektonski odjel, a kojeg je jedan od osnivača i dugogodišnji voditelj bio Ivo Tenšek. Nikada ga nećemo zaboraviti ni kao stručnjaka a pogotovo ne kao nadasve dragog i pažljivog čovjeka, kolegu i prijatelja.

I na kraju dopustite mi da pročitam telegram iz Dubrovnika, Ivinoga drugog doma, upućen od dubrovačkih konzervatora:

„Poštovani kolege, ožalošćeni viješću o gubitku gospara Ivice Tenšeka želimo vam iskazati iskrenu sućut. Svima nam omiljeni kolega ostavio je neizbrisiv trag u ispisivanju povijesti ovoga grada. Njegov dragi lik, ljubaznost, strpljivost i susretljivost svima su nam trajno u pamćenju. Velika mu hvala!“

Velika hvala, dragi Ivo!