Na vijest o smrti Tonka Maroevića

S Tonkom sam sredinom srpnja razgovarao o Grgi Gamulinu. Smatrao je važnim i bilo mu je drago što Institut za povijest umjetnosti, u suradnji s Odsjekom za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta, organizira znanstveni skup posvećen stotinu i desetoj obljetnici Gamulinova rođenja. Naravno, namjeravao je sudjelovati, jer se s ponosom smatrao Gamulinovim učenikom. Bio je jedan od rijetkih koji je istodobno bio i Gamulinov i Prelogov čovjek. Pisao je i o Gamulinu, i o Prelogu, često govorio o njima, brinući se za intelektualnu baštinu ovih doajena struke, osnivača Instituta za povijest umjetnosti. Bio mu je važan i sam Institut, kao središnja ustanova struke, a posebice njegovi ljudi. Soba 403, na trećem katu glasovite Nikšićeve i Kučanove zgrade – iz koje se svakodnevno čuo njegov pisaći stroj – bila je posljednjih tridesetak godina Tonkov drugi dom.

U Institut je došao 1970., nakon što ga je Prelog oslobodio asistenture na Katedri za umjetnost srednjeg vijeka Odsjeka za povijest umjetnosti. Za Tonka to je bila ključna prijelomnica; nije krio zahvalnost Prelogu, svjestan koliki je privilegij raditi u Institutu. Pokretao je i vodio projekte, bio formalni i neformalni mentor mladim institutskim znanstvenicima, uredio je brojne knjige, brinuo na razne načine o nakladništvu ustanove, bio dugogodišnji predsjednik Znanstvenog vijeća Instituta, od umirovljenja zaslužni znanstvenik – emeritus… U svojoj višedesetljetnoj bogatoj povjesnoumjetničkoj i kritičarskoj djelatnosti njegovao je – kako je sam zapisao – „otvorenost prema raznovrsnim manifestacijama i modifikacijama ljudske kreativnosti“. I doista, bio je znatiželjan i otvoren različitim umjetničkim poetikama i vizualnim iskazima, u širokom rasponu od priklona avangardi, sve do naivne umjetnosti. Stoga gotovo da ne postoji likovni fenomen koji se u proteklih pola stoljeća nije našao u fokusu njegova zanimanja – u monografijama, predgovorima kataloga, povijesnoumjetničkim studijama, sintezama, kritikama, recenzijama ili prikazima. Njegove minuciozne analize, jasna i jezgrovita tumačenja, pa i nadahnuti neskriveni zagovori postali su tako nezaobilaznim dijelom nacionalnoga kulturnog života u najširem smislu. Mnogi su umjetnici različitih naraštaja – od Nives Kavurić Kurtović, Miroslava Šuteja i Zlatka Boureka do Zlatana Vrkljana i Matka Vekića – dobili u Tonku Maroeviću kongenijalnog tumača sposobnoga za otkrivanje brojnih, često skrivenih značenjskih razina njihova djela. Svoju je matičnu struku – povijest umjetnosti – zadužio također cjelovitim i inspirativnim analizama opusa nekih od ključnih protagonista hrvatskog modernog slikarstva – Marina Tartaglije, Ernesta Tomaševića, Vladimira Varlaja i Bele Čikoša Sesije, da nabrojimo samo neke. Bez tih Tonkovih prinosa poznavanje, a prije svega razumijevanje hrvatske moderne umjetnosti, bilo bi mnogo siromašnije. U doktoratu, tiskanom tek trideset godina nakon obrane, sjedinio je svoje temeljne interese: književnost i slikarstvo. Iako je desetljećima odgađao objavljivanje te knjige – neopravdano se bojeći da na teorijskoj razini nije bio dorastao zadatku dubinske analize odnosa ikoničkih i verbalnih znakova – u njoj je ponudio važan i na interpretacijskoj razini dosad nedostignut panoramski pregled osnovnih referentnih stavova. Knjiga Napisane slike – Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od Moderne do Postmoderne – predstavlja tako nezaobilazno mjesto razumijevanja hrvatske moderne kulture.

Njegovao je visoku kulturu pisanja i veselio se svakom dobro napisanom tekstu. Smatrao je da se umjetnošću može poboljšati nesavršen svijet, a da mi – povjesničari umjetnosti – njezinim tumačenjem možemo postati bolji ljudi. Zajedno bismo se zasigurno nasmijali takvoj patetično intoniranoj formulaciji, ali vjerujem da je upravo takav Tonkov stav bio ono što ga je pokretalo i davalo mu nezaustavljivu stvaralačku energiju. Za nas u Institutu Tonko je bio mnogo više od kolege. Bio je zainteresiran sugovornik, pažljiv i dobronamjeran čitatelj, uvijek spreman pomoći, onaj kojemu smo dolazili s problemima i čije bismo savjete slušali. Naposljetku, a što je najvažnije, Tonko Maroević bio je prijatelj s kojim je bila čast dijeliti radnu svakodnevicu.

Petar Prelog

U Zagrebu, 12. kolovoza 2020.

-
Portret: isječak iz dokumentarnog filma „Suvremenici: Tonko Maroević“, red. i ur. Ana Marija Habjan, HRT, 2018.